Budućnost EU sigurnost sloboda Jozo Radoš Europski parlament globalna strategija EU vanjska i sigurnosna politika terorizam

Sigurnosna perspektiva Europske unije i utjecaj terorizma na slobodu kretanja bile su glavne teme na tribini “Budućnost EU: sigurnost i slobode”, održanoj proteklog petka u Kući Europe u Zagrebu.

U sklopu ciklusa tribina “Europski petak”, Ured za informiranje u Hrvatskoj i Akademija za politički razvoj ugostili su dvojicu hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu, Jozu Radoša i Andreja Plenkovića, stručnjaka za međunarodnu sigurnost Mirka Bilandžića te Zlatka Sokolara i Krešimira Perovića iz Ministarstva unutarnjih poslova.

Skoro donošenje nove Globalne strategije EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, utjecaj terorizma na slobodu kretanja ljudi i roba te njegovu povezanost s budućnosti Schengena, migrantski val, te bolja obavještajno-sigurnosna suradnja država članica pitanja su od posebnog interesa kojih su se dotakli sudionici tribine.

Jozo Radoš, član Odbora za vanjske poslove (AFET) i zamjenski član u Pododboru za sigurnost i obranu (SEDE), smatra obavještajno-sigurnosnu suradnju najtežim aspektom integracije u Europskoj uniji. Radoš je kazao kako ne vidi snage niti spremnosti država članica da idu dalje u obavještajnoj suradnji na način da se formira zajednička Europska obavještajna agencija.
Na pitanje o novim sigurnosnim izazovima pred kojima se EU nalazi i njihovom utjecaju na proces pristupanja Schengenskom prostoru četiriju država članica koje još nisu dio toga prostora – Hrvatska, Bugarska, Rumunjska i Cipar – Radoš je izjavio kako nije upitan opstanak Europske unije, ali ostaje činjenica da Europa ovoga časa nema snage učiniti snažniji iskorak, pa i po pitanju Schengena.

“Schengen će biti nešto malo bolji, vanjske granice kvalitetnije čuvane te će se pojačati oblici policijske, a dijelom i obavještajne suradnje, ali velikih promjena neće biti. Smatram da to neće imati negativne reperkusije na zemlje koje nisu članice Schengenskog prostora. Europska unija nema puno smisla ako je Schengen parcijalan, on mora biti cjelovit. Politički je nemoguće da EU u potpunosti zatvori svoje vanjske granice, to bi bio pad svih vrijednosti na kojima Unija počiva.“

Naveo je kako zajednička europska sigurnosna i obrambena politika ima tri velike i nepremostive poteškoće. Prva leži u činjenici što je ta politika vrlo malo zajednička, osim suradnje u okviru Europske obrambene agencije i zajedničkih vojnih misija koje same po sebi nisu obvezne.

Drugi je problem utjecaj Europske unije na svjetske procese koji je se tiču, u ovom slučaju Bliski istok i Sjeverna Afrika, koji je ograničen strukturiranjem Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, ali reforma Vijeća nije izgledna ovoga časa.

Treći nepremostivi problem zajedničke sigurnosne i obrambene politike jest pozicija Europske unije unutar NATO-a gdje su Sjedinjene američke države dominantna snaga. U NATO-u zemlje članice EU nastupaju samostalno, a ne kao zajednički europski blok. Radoš je mišljenja kako se to neće promijeniti jer je riječ o pitanju strateških odnosa u svijetu. Istaknuo je i kako je proračun SAD-a za obranu gotovo tri puta veći od ukupnog izdvajanja za obranu EU, ali i da većini zemalja članica EU obrambena pitanja nisu prioritetna.

“Te tri stvari se neće promijeniti, ali u svim tim procesima će se događati mali pomaci i to je taj optimizam koji ja želim ponuditi. Dogodio se bitan pomak u odnosu na ono što je Europa živjela 90’ih godina prošlog stoljeća ili 2000’ih kada i nastaje zajednička sigurnosna i obrambena politika EU.”, izjavio je Radoš te nadodao:
“EU nema dobre alternative. U globaliziranome svijetu smanjivati razinu zajedništva je put u propast. Čini mi se kako neće doći do povećanja suvereniteta država i slabljenja integracijske dimenzije Europske unije, nego će se ići prema vrlo polaganom procesu integracije. Drugačije ovoga časa ne može ni biti. S tim malim pomacima trebamo biti zadovoljni jer jačanje suvereniteta i smanjivanje integracije zapravo znači smanjivanje komunikacije tržišta, što je protivno općem trendu globalizacije te bi zasigurno dovelo do slabljenja svake pojedine članice, ali i Europske unije u cjelini. To bi bio totalni pad svega onoga čemu smo svjedoci od 50’ih godina prošlog stoljeća.”