Govoreći nedavno pred zastupnicima Europskog parlamenta, Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković pohvalio se kako je Hrvatska već postigla i daleko premašila postavljeni cilj od 20% udjela obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji do 2020. To je točno, jer taj udio danas iznosi 27% te se time Hrvatska našla među 11 zemalja članica EU-a koje su već ostvarile postavljene ciljeve. I tu negdje završavaju dobre vijesti.

Tih velikih 27% nemaju gotovo nikakve veze s radom Vlade Andreja Plenkovića i malo veze s radom svih vlada Republike Hrvatske. Tih 27% su posljedica visokog udjela hidrocentrala u proizvodnji električne energije, s jedne strane, i visokog udjela drveta u proizvodnji toplinske energije, s druge strane. Ali, i jedno i drugo dio je prirodnih energetskih uvjeta u našoj zemlji i naslijeđe je nekih ranijih vremena.

Kako se pak dogodilo da je postavljeni cilj za Republiku Hrvatsku od 20% u 2020. već bio premašen u trenutku njegovog postavljanja, te je time postao besmislen, drugo je pitanje. Naime, nakon postavljanja cilja, Hrvatska nadležnim tijelima EU šalje nove podatke o udjelu obnovljivih izvora energije koji je za desetak postotaka veći nego u podacima prema kojima je cilj postavljen. Tom statističkom akrobacijom Hrvatska preko noći ostvaruje i daleko premašuje postavljeni cilj, a da se u njenoj proizvodnji obnovljivih izvora ništa nije promijenilo. Bilo bi zanimljivo ispitati kako se taj obrat u podacima dogodio u Hrvatskoj, a još bi zanimljivije bilo vidjeti kako je Europska komisija prihvatila te nelogične promjene, budući da je kvaliteta i pouzdanost statističkih podataka jedan od važnih uvjeta za pristupanje EU-u.

U stvarnosti, prema podacima Eurostata, u pogledu povećanja udjela obnovljivih izvora u razdoblju 2004. – 2016. Hrvatska se nalazi na pretposljednjem mjestu s rastom od približno 4%. Pri tome je Švedska vodeća s ukupnim udjelom obnovljivih izvora od 54%, a najimpresivniji rast sa 16% na 33% ima Danska. Slična slika je i s udjelom obnovljivih izvora u prometu. Sve zemlje članice imaju isti cilj od 10% udjela obnovljivih izvora u prometu do 2020. Hrvatska se do 2013. kretala oko udjela od 1%, da bi 2013., 2014. i 2015. skočila na oko 4% i onda 2016. naglo pala na 1,3%, daleko od cilja od 10% u 2020.

Svi ovi čudni obrati događaju se u vrijeme rastućeg entuzijazma prema obnovljivim izvorima energije, kako zbog usko energetskih motiva, tako zbog motiva zaštite okoliša, smanjivanja emisije stakleničkih plinova i usporavanja globalnog zagrijavanja. Hrvatska pri tome ima Zakon o biogorivima u prijevozu još od 2009., a razne uredbe i pravilnike o obnovljivim izvorima 2015. godine nadomješta Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji. Ti se zakoni naslanjaju na odgovarajuće uredbe i direktive EU, ti zakoni precizno predviđaju obaveze stavljanja na tržište obnovljivih izvora, poticaje za proizvodnju i kazne za nečinjenje predviđenog, a konačni rezultati svega toga su jako loši. I sve to u zemlji vrlo bogatoj energetskim potencijalima vode, vjetra i sunca.

Danas u Hrvatskoj ne radi nijedna rafinerija za proizvodnju biogoriva. Zbog nejasnih i kompliciranih propisa i njihovih čestih promjena neki planirani kapaciteti nisu ni realizirani, a biorafinerije koje su započele sa proizvodnjom su u stečajnim ili predstečajnim postupcima, uključujući i najveću od njih, onu za proizvodnju biodizela u Vukovaru (usput budi rečeno, biorafinerije iste tvrtke u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj rade).  U tim uvjetima distributerima ostaje da uvoze biogorivo ili da krše propise i plaćaju kazne. Ili, možda, nikom ništa. I to sve u zemlji sa stotinama tisuća nezaposlenih i stotinama tisuća hektara neobrađene zemlje.

Inače, jedna relativno velika biorafinerija koja za sirovinu koristi poljoprivredne kulture treba oko 10.000 hektara obradivog zemljišta u radijusu od pedesetak kilometara, zapošljava stotinjak radnika i daje posao za nekoliko stotina kooperanata, dobavljača sirovine. U Hrvatskoj se najveći dio neobrađenog poljoprivrednog zemljišta nalazi upravo u područjima koja su osobito pogođena nezaposlenošću i depopulacijom.

Kao što ni premijerova hvala s uvoda ne dodiruje njegovu vladu tako ni ovaj tekst nije kritika te vlade. On bi to mogao biti ako bi bio pisan na kraju njenog punog četverogodišnjeg mandata kada je moguće dati ocjenu njene energetske politike, pa čak i vrednovati opipljive rezultate te politike, odnosno izostanak tih rezultata. Ovo je pokušaj suočavanja s lošom hrvatskom politikom obnovljivih izvora energije i poziv da se sa začelja europske ljestvice krene prema sredini, odnosno prema vrhu.

Prvi krupni korak koji bi vlast trebala učiniti jest donošenje nove i moderne Strategije energetskog razvoja Republike Hrvatske. Aktualna strategija donesena je 2009. Naravno, to će biti krupan korak samo ako ta strategija doista bude znala pogoditi pravu mjeru obvezatnosti i fleksibilnosti, što je uspjela malo koja hrvatska strategija, pa većina njih ničemu ne služi, osim za mahanje i kao alibi, za činjenje i za nečinjenje.

Dakle, jasno je da kaskamo na začelju EU-a u pogledu rasta proizvodnje i korištenja obnovljivih izvora energije, kao i u pogledu njihovog udjela u prometu. Ako je već to tako, bilo bi dobro da uhvatimo jureći vlak nove energetske politike EU-a ili vlak Energetske unije, koja se intenzivno rekonstruira i gradi upravo ove godine. Osam uredbi i direktiva EU-a iz „Paketa čiste energije za sve Europljane” su u fazi pregovora između Vijeća i Parlamenta uz posredovanje Komisije, tzv. trijaloga. Među njima su i one o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora, energetskoj učinkovitosti i energetskim svojstvima zgrada.

Paket je ekstremno važan, ekstremno kompliciran i ekstremno skup. Primjerice, samo sa razine EU-a za njegovu realizaciju planira se do 2021. mobilizirati godišnje oko 177 milijardi eura. Energetska ulaganja u državama članicama, koja će bitno biti određena ovim paketom, bit će višestruko veća. O kompliciranosti, nejasnoćama i kontroverzama paketa govore različiti ciljevi koje su postavili Komisija, Parlament i Vijeće i o kojima se upravo pregovara. Komisija i Vijeće postavljaju cilj udjela obnovljivih izvora do 2030. 27%, a Parlament 35%. Za udio obnovljivih izvora u prometu Komisija ne postavlja jasan cilj, Parlament postavlja 12%, a Vijeće 14 %. Pri tome Komisija ne postavlja ni pojedinačne ciljeve za države članice, a Parlament i Vijeće navedene postotke postavljaju kao cilj i svakoj državi članici. Sve se dodatno usložnjava kada se postavljaju zasebni ciljevi za biogoriva 1. i 2. generacije ( napredna biogoriva ) koji su kod triju institucija još međusobno udaljeniji.

Iz hrvatske pozicije važno je pomno pratiti pregovore i odabrati strategiju koja će optimalno iskoristiti naše potencijale i prednosti, a istovremeno izbjeći ograničenja i sjesti na val pogodnosti, trendova i poticaje europske energetske politike. Nakon postizanja dogovora između Parlamenta i Vijeća, Republika Hrvatska će europske uredbe izravno prenijeti u svoj zakonodavni sustav, a direktive će provesti kroz promjene ili donošenja zakona. Za nadati se je da u Ministarstvu energetike i zaštite okoliša već punom parom rade stručni timovi koji će obaviti taj dio posla. U protivnom, naše će se zaostajanje nastaviti.

Svemu treba dodati da je ovom paketu čiste energije pridružen i paket koji se neposrednije tiče klimatskih promjena, odnosno ciljeva Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama o ograničenju rasta temperature zemlje za maksimalno 2%, sa ambicioznijim ciljem od 1,5%. Radi se o tri jednako važne, komplicirane i skupe uredbe oko kojih je postignut dogovor Parlamenta i Vijeća i čeka se samo njihovo konačno usvajanje u te dvije zakonodavne institucije EU-a. One se tiču emisije stakleničkih plinova, ponajprije ugljičnog dioksida. Jedna regulira emisije i trgovinu stakleničkim plinovima u granama teške industrije, energetike i zrakoplovstva ( ETS ), druga regulira emisije iz grana prometa, građevinarstva i poljoprivrede ( ESR ), a treća regulira procese privlačenja ugljičnog dioksida tijekom obrade zemlje, posljedice prenamjene korištenja zemlje i ulogu šuma u tom procesu ( LULUCF ). I ovdje je niz zahtjevnih tehnika mjerenja i praćenja u kojima će se lako snaći samo dobra uprava. I ove su uredbe teške tisuće milijardi eura. Pitanje ograničenja korištenja zemlje zbog još jednog važnog razloga kao što je opasnost povećanja cijena hrane na kraju ću samo spomenuti. Time se zahtjevnost nove energetske politike koja se nalazi pred Republikom Hrvatskom samo dodatno povećava. To je politika obnovljivih izvora energije, energetske učinkovitosti i smanjenja emisije stakleničkih plinova kojoj do sada nismo znali odgovoriti na pravi način.